Paška čipka
Čipka šivana iglom, svojim se nastankom ravnopravno uspoređuje sa čipkarskim proizvodima istočnog Mediterana, ali se svojim specifičnim razvitkom od njih i razlikuje. Na folklornom tekstilu grada Paga susrećemo potvrdu tumačenja da je izrada čipke na iglu autohtono kulturno dobro na našem jadranskom prostoru, koje svoje osnove nalazi u vještinama bijelog veza: izrizu, raspletu i pripletu. Na prsima ženske bijele platnene košulje i pokrivala za glavu susrećemo rad koji se naziva „paški teg“ – ukras izveden bodom šivane čipke u obliku prvotne retičele ( retičela = mrežica ). Nastaje u kvadratnom prostoru urezanom u platnu i dopunjenom nitima križne, paukove mreže, geometrijskog je uzorka i rađen bez nacrtanih predložaka. Raznolikost likovne slike ukrasa na košuljama izrađenog paškim tegom postignuta je međusobnom kombinacijom tek nekoliko standardnih, strogo geometrijskih motiva ( manji šuplji ili ispunjeni kružić, manji ili veći krug, polukrug, trokutić, romb, pravokutni ili trokutasti listić, cik-cak pruga te prava ili neprava četverolisna rozeta, uz obavezne male rubne kružiće ).
Početkom 20. stoljeća, kada intenzitet izrada nošnje opada, vještina šivanja čipke u Čipkarsko školi i Atelijeru – radionici Frane Budaka koristi se za izradu samostalnih ukrasnih predmeta, koji tek sada žene nazivaju paška čipka. Za vrijeme djelovanja Škole, otvorene 1907. i Atelijera, osnovanog oko 1930. godine, pa do godina pred početak Drugog svjetskog rata, paška je čipka bila prisutna na mnogim izložbama ručnih radova od Beča, Pariza, Londona do New Yorka na kojima su često nagrađivane visokim nagradama.
Početkom 20. stoljeća, kada intenzitet izrada nošnje opada, vještina šivanja čipke u Čipkarsko školi i Atelijeru – radionici Frane Budaka koristi se za izradu samostalnih ukrasnih predmeta, koji tek sada žene nazivaju paška čipka. Za vrijeme djelovanja Škole, otvorene 1907. i Atelijera, osnovanog oko 1930. godine, pa do godina pred početak Drugog svjetskog rata, paška je čipka bila prisutna na mnogim izložbama ručnih radova od Beča, Pariza, Londona do New Yorka na kojima su često nagrađivane visokim nagradama.
Za izradu paške čipke potreban je manji tvrdo ispunjen polukružni jastuk, iscrtan polu-predložak, igla s bijelim koncem i mirne, uvijek čiste ruke. Predložak se fiksira na jastuk i po njemu se koncem izvuče raster „paukove mreže“. Zatim se počevši od sredine, oslanjajući se na krakove mreže, iglom i koncem u bodu obameta grade pojedini motivi ukrasa raspoređeni unutar koncentričnih krugova zadanog predloška. A to su sve redom, već spomenuti motivi preuzeti s folklornog tekstila, koji do kraja ostaju u strogoj početnoj, renesansnoj geometrizaciji oblika. Izrađuje se crkveno ruho, stolnjaci, tabletići, rupčići i ukrasi za dijelove odjeće – predmeti koji svoju primjenu nalaze u građanskom društvu. Paškinje takav rad u prošlosti prihvaćaju kao izvor dodatne zarade, i on je često jedini siguran prihod škrtog otočkog podneblja. Ipak u svoj rad unose maksimum strpljenja i maštovitosti kreacije, tako da za mnoge od njih možemo reći da su prave umjetnice.
Nakon prestanka djelovanja škola i radionica, čipkarstvo u Pagu stagnira, iako se individualni rad nastavlja sve do naših dana i svjedoči o kontinuitetu trajanja jedne autohtone vještine. Posljednjih godina proizvodnja čipke u gradu Pagu u rukama je žena uglavnom starijih od 60 godina. Kako tradicija ne bi vremenom nestala, 1995. godine pokrenut je „Jednogodišnji čipkarski tečaj“, koji od tada svake godine polazi zavidan broj Paškinja mlađe i srednje životne dobi, koje će nadamo se nastaviti tradiciju svojih majki i baka. Od 1998. godine o promicanju paškog čipkarstva kao značajnog segmenta hrvatske kulturne baštine brine i Društvo paških čipkarica „Frane Budak“.
Paška čipka – prozračna u likovnoj koncepciji i čvrsta u izvedbi kao da svojom zrnastom strukturom Svijetu prenosi djelić kamenjara na kojem je nastala, govoreći o kontinuitetu života na ovim prostorima, o identitetu hrvatskog čovjeka koji s ovom čipkom živi već nekoliko stoljeća.
Nakon prestanka djelovanja škola i radionica, čipkarstvo u Pagu stagnira, iako se individualni rad nastavlja sve do naših dana i svjedoči o kontinuitetu trajanja jedne autohtone vještine. Posljednjih godina proizvodnja čipke u gradu Pagu u rukama je žena uglavnom starijih od 60 godina. Kako tradicija ne bi vremenom nestala, 1995. godine pokrenut je „Jednogodišnji čipkarski tečaj“, koji od tada svake godine polazi zavidan broj Paškinja mlađe i srednje životne dobi, koje će nadamo se nastaviti tradiciju svojih majki i baka. Od 1998. godine o promicanju paškog čipkarstva kao značajnog segmenta hrvatske kulturne baštine brine i Društvo paških čipkarica „Frane Budak“.
Paška čipka – prozračna u likovnoj koncepciji i čvrsta u izvedbi kao da svojom zrnastom strukturom Svijetu prenosi djelić kamenjara na kojem je nastala, govoreći o kontinuitetu života na ovim prostorima, o identitetu hrvatskog čovjeka koji s ovom čipkom živi već nekoliko stoljeća.
Svaki Like i Share doprinosi očuvanju Hrvatske Kulturne Baštine!